Umorne priče

Središnja ličnost hrvatske moderne Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) svojim je djelom najizrazitiji predstavnik, iako ne i pripadnik, hrvatske moderne, kao i uzor sljedećih književnih generacija. Za života je objavio tri zbirke novela i pripovijesti ("Iverje", 1899; "Novo iverje", 1900; "Umorne priče", 1909) koje, u rasponu od ljubavnih do satiričnih, variraju najrazličitije teme. Novele se također mogu podijeliti na one s tematikom iz domaćeg, najčešće zagrebačkog kruga, među kojima su i brojne autobiografske priče, te one s bizarnim sadržajem, u čijem su središtu likovi čudaka i osobenjaka. U Matoševim proznim djelima, koja često ujedinjuju opreke, poput humorističnog i pesimističnog, osobito dolazi do izražaja njegova stilska strategija koju je sam nazvao "artizmom". Dvije prve Matoševe zbirke pripovijetki izašle su jedna za drugom; no, na treću je svoju zbirku čekao narednih devet godina, zbog svojih oštrih polemika koje su rezultirale sukobom s gotovo cijelim onodobnim hrvatskim kulturnim "establishmentom". "Umorne priče" sadrže 18 novela i crtica, među kojima su najuspjelije simbolističke Matoševe pripovijesti "Balkon", "Put u Ništa", "Lijepa Jelena", te "Cvijet sa raskršća", priča koju je sam Matoš istaknuo kao jednu od svojih "najboljih, najnježnijih stvari". Kod većine priča središnji lik je društveni marginalac, boem, umjetnik ili književnik, a autor u njima zbilji i javi suprotstavlja viši svijet umjetnosti, nedostižne idealne ljubavi, ljepote ili harmonije, kao i motive ništavila i smrti.