Novo iverje

Središnja ličnost hrvatske moderne Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) svojim je djelom najizrazitiji predstavnik, iako ne i pripadnik, hrvatske moderne, kao i uzor sljedećih književnih generacija. Za života je objavio tri zbirke novela i pripovijesti ("Iverje", 1899; "Novo iverje", 1900; "Umorne priče", 1909) koje, u rasponu od ljubavnih do satiričnih, variraju najrazličitije teme. Novele se također mogu podijeliti na one s tematikom iz domaćeg, najčešće zagrebačkog kruga, među kojima su i brojne autobiografske priče, te one s bizarnim sadržajem, u čijem su središtu likovi čudaka i osobenjaka. U Matoševim proznim djelima, koja često ujedinjuju opreke, poput humorističnog i pesimističnog, osobito dolazi do izražaja njegova stilska strategija koju je sam nazvao "artizmom". Oko godinu dana nakon prve zbirke, Matoš u Zagrebu objavljuje i drugu, s naslovom "Novo iverje". Uz uvodnu, na autobiografskim motivima utemeljenu pripovijest "Nekad bilo - sad se spominjalo", ističe se simbolistička novela "Camao" koju je autor smatrao svojom najboljom pričom.