Tijela su laka meta

Baveći se sjećanjima, svakodnevicom, ,,zvucima vlastite unutrašnjosti", Aida Bagić bavi se ponajprije pjesničkim jezikom. Od elemenata privatnih uspomena i privatnih fikcija, fragmenata bajki, preobraženih krhotina svakidašnjice, autorica stvara koherentan poetski svijet, potvrđujući ga uvijek iznova kao jedinu krhku mogućnost pripadanja.   Što je tijelo i komu je ono meta? Što je njegova jednina i množina? Čemu je izloženo? Govori ili pjeva: privlačna pokretljivost naslova, putovanje od sebe do sebe, silina usamljenosti i brojnost različitih imena, asocijacija, podsjećanja i čitateljskih datuma? I jedno i drugo, rekli bismo misleći i na prisutno i na ono neuhvatljivo, neizrečeno u knjizi odluka o odlascima, o disanju i težini tišine, o svakodnevnom i prolaznom, o pamćenju, volji i upornosti. S uzbuđenjem čitamo što se promijenilo u slici vremena, vremena koje živi usporedo s vidljivim i nevidljivim, zaboravljenim ili prešućenim. Čitajući otkrivamo kako na mjesta jednih pristižu druga tijela (koja su uvijek laka meta), kao što uvijek izlazeći iz jezika pristižemo u drugi jezik (poezije) skrivene suvremenosti, skrivenoga života, koji, možda baš zbog toga, postaje i naš. (Miroslav Mićanović)